Kirtan

 Postoje one retke  stvari u našim životima  koje toliko snažno doživimo celim srcem i dušom da nam nijedno više mentalno razumevanje ili objašnjenje nije nužno potrebno. Pored još nekih drugih stvari, tako je kod mene bilo sa kirtanom. Nisam imala pojma šta pevam ali sam vrlo jasno svakom svojom ćelijom znala da je to iskustvo koje doživljavam  najdivnija molitva, najsuptilnije slavljenje suštine koje sam ikad osetila. Moj put, tada sam znala u velikoj meri jeste put srca. I pre nego što sam puno više saznala o tome šta pevam, kupila sam gitaru sa namerom da naučim da sviram i da dalje podelim sa drugima iskustvo koje sam imala. Osećala sam da kroz to dajem najlepše iz sebe ili bolje reći dajem ono što i nisam više ja u smislu ego identiteta već  svedočim postojanje nečeg puno višeg čiji sam i ja deo. Kirtan je za mene bio najlakši način da se tom višem predam.  

        Pre 15-ak godina, na početku mojih dvadesetih, osećala sam se užasno usamljena u uverenju da sa celim svetom nije nešto sasvim u redu, da bi život trebao da nam bude mnogo ekstatičniji i lepši, i da iščašeni od svoje suštine jednostavno ne živimo potencijale koje sam slutila da imamo. Patnja mi je toliko uzdrmala biće da mi ništa drugo nije bilo dovoljno vredno do da raskrinkam celu tu misteriju života i otkrijem mesto sa koga smo zalutali. Svakog dana vapila sam za nekim vođstvom, za ljudima koji osećaju isto i znaju više od mene, za učiteljem koji to živi. I naravno, kako na svaku tako snažnu čežnju dolazi i odgovor, vrlo brzo došao mi je prvi učitelj kod koga sam narednih 10-ak godina prilično redovno odlazila na razne seminare. Tada nisam shvatala koliko je čarobno to što mi se dogodilo ali sa ove distance danas, ne mogu da zamislim koji bi drugi čovek na ovom svetu bio do te mere savršen za ono što je meni bilo potrebno tada. Na njegovim školama i seminarima sam prvi put upoznala kirtan i u velikoj meri definisala svoj duhovni put koji za mene nije napuštanje materjalnog sveta zarad duhovnog, ( možda samo povremeno povlačenje od njega) ali suštinski moj put osećam kao uzdizanje zemaljskog ka nebu i prožimanje materije duhovnim. Spuštati svetlost u podzemlje. Taj put je pun slavlja i radosti, pun ekstaze i zaljubljenosti, ljubavi i praštanja. Takav je put joge i tantre koje vode računa i o telu prihvatajući sve što ono nosi, nastojeći da ga oplemenjuju i uzdižu. 

       ( Iako često kažem da je moj put, put srca, pevanje i slavlje je samo deo moje prakse koji mi pruža emotivan odnos sa božanskim u meni i svemu oko mene i zadovoljava jedan emotivan i umetnički aspekt moje duše koji mogu reći u velikoj meri i obeležava moj život. Ipak, u celu priču rada na sebi ušla sam sa vrlo naučnim umom. Čak sam se bojala prevelikog prepuštanja raznim mističnim iskustvima jer sam smatrala da se čovek tu lako može izgubiti, neznajući da li zaista stupa u dodir sa nečim mističnim ili samo pothranjuje svoju maštu. U tom kontekstu meni je vrlo važna i kontemplacija, meditacija, razumevanje joge kao nauke o evoluciji svesti i čoveku. Taj deo mene, tu moju potrebu zadovoljio je moj sledeći učitelj, Dragan Lončar kod koga sam i završila obuku za instruktora Hatha yoge. Njegova škola se zove Vidya yoga, vidya – znanje, i kao što samo ime kaže, primila sam vrlo važna znanja koja su mom umu bila potrebna da bi verovao mom srcu.  Tek sa jednim takvim temeljom i stabilnošću osećala sam se spremnom da uđem u dublje odnose sa duhovnim svetom, da upoznajem razne prakse i rituale i da se lagano prepuštam uz svog velikog prijatelja, duhovnog brata i učitelja Sri Harija koji u velikoj meri pripada svuda i ne pripada nigde a tako je valjda sa svakim ko pripada istini. I to osećam kao i svoj put. Sa njim povremeno organizujem razne lepe seminare i putovanja. )

        Može se reći da postoji joga za svakoga, pritom ne mislim na jogu kao stil vežbanja, kako je mi ovde uglavnom poznajemo već na jogu kao put razvoja svesti. Pa tako imamo Djnana yogu, Bhakti yogu, Hatha yogu, Karma jogu… Da li je naš senzibilitet više za neki fizički rad, ili smo skloni kontemplaciji ili uglavnom imamo emotivan odnos sa okolinom na neki način određuje koja bi vrsta joge za nas bila najbolja. Ipak, vrlo često se one, kao i u mom slučaju međusobno dopunjuju i prožimaju.

        Možda je neka osnovna razlika da li spadamo u one koji prate svoj osećaj ili naprotiv, kažu: “ Ma pusti osećaj. Razmišljaj logično. “ U joga psihologiji se zna da su i misli i emocije deo uslovljenog uma i da ako želimo istinu moramo otići iza toka misli i emocija koje su uslovljene.  

     Ako smo oni koji su skloni razmišljanju i kojima je važno i na kraju lakše da istinu spoznaju promišljanjem i kontemplacijom, djnana yoga bi mogla biti naš put. Neki učitelji kažu da je ovo najteži put do istine i da je čak opasan ako paralelno sa njim ne radimo i na otvaranju srca i razvijanju ljubavi i saosećajnosti. 

    Drugi put je da umesto uzdizanja misli ka istini i kontemplaciji, zapravo uzdižemo i profinjujemo svoje osećaje, da svoju ljubav uzdižemo sa nekih personalnih nivoa na supltilnije, slaveći ono najuzvišenije a to je kroz kirtan recimo. Kada dođemo u stanje potpune devocije i ljubavi rađa se i svesnost o sebi kao delu celine. 

       Ne postoji bolji put od ova dva. Postoji bolji za svakog pojedinačno a opet možemo raditi sa obe strane istovremeno. Ono što po meni kirtan čini posebnim jeste upravo ta činjenica da smo sa umom, u kontekstu logičnog razmišljanja i zaključivanja suviše identifikovani da bismo bili u stanju da zađemo iza njega. Meditirati u današnje vreme je isto tako vrlo izazovno i zato se preporučuje priprema za to kroz razne tehnike disanja, vežbanje ili recimo kirtan. Neki učitelji čak kažu da je u današnje vreme kirtan jedina stvar koja nas može odvesti do viših sfera, duhovnog uzdizanja, do Boga…  Moje iskustvo je da nas kirtan uči ljubavi. Bezuslovnoj, iskrenoj i čistoj. Ako smo mudri i ako uz to dodamo još ponešto, mogli bismo vrlo da unapredimo svoje međuljudske i pre svega partnerske odnose.   

       Moj put je krenuo od kundalini tantre, kroz slavlje i pevanje, kroz otvaranje moje Anahate i uzdizanje ljubavi i saosećajnosti. U Hatha jogu sam došla iz potrebe da poradim na telu, da mi i ono bude podrška a ne smetnja za uzdizanje svesti a ujedno i kao potreba da radim sa ljudima i pomognem im. Hatha yoga ima u sebi fenomenalnu mogućnost, da radeći na telu, radimo i na svom karakteru, rešavamo čak neke probleme a da se njima nismo ni bavili. Njen vrlo mudar sistem vežbanja usaglašava energije u našem telu što neminovno utiče da se i naš spoljašnji svet usaglasi i dovede u balans. Ovo pruža odličan temelj za dalji rad na sebi jer je najlakše krenuti od nečeg vrlo opipljivog kao što je fizički nivo i od njega polako zalaziti dublje.  Ono što mi je vrlo privlačno na putu Hatha joge ili Raja joge čiji je Hatha joga samo deo je da ona čak ne znahteva nikakvu veru da bi se neko duhovno postignuće dogodilo. Patanđali, otac joge u svojim joga sutrama kaže: “ Vera nije  potrebna ali može biti od koristi.” Najpreciznija onda definicija joge koju možemo dati je da je joga jedna praktična nauka o uzdizanju svesti pojedinca. I to je nešto što je čuva od dogmi i drži je otvorenom,prijemčivom za svakog.

      Kao neko ko ipak veruje u postojanje neke više svesti, mudrosti, Boga, kako je kome drago da to nazove, nalazim veliko uživinja da pevajući kirtan slavim višu svest pominjući njena različita imena. Ako govorimo o jogi, kirtan kao devocijsko pevanje je domen Bhakti joge ali takođe postoji i u raznim drugim tradicijama. Sufizmu, budizmu… Bhakti joga je pre svega za ljude koji vrlo emotivno reaguju na ovaj svet ali I ne samo za njih, nekad je to odlična praksa upravo za nekog ko je emotivno blokiran da mu pomogne da aktivira i pročisti svoju srčanu čakru. Bhakti je devocija, služenje i obožavanje najuzvišenijeg. 

      Ono što mi se kao iskustvo pokazalo jeste da i oni koji nisu verujući ako pevaju slaveći ono najlepše i najuzvišenije u sebi takođe ovu praksu dožive kao veoma moćnu.

       Imati aktivnu Anahatu, biti u srcu je nekad vrlo ugodno i ekstatično iskustvo ali ako ona nije pročišćena i podržana svesnošću viših čakri onda je preosetljivost koju dobijamo u anahati često vrlo teška. Mnogi umetnici su upravo bili na nivou anahate. Njihova ljubav i saosećajnost činila ih je tako dobrim pesnicima, slikarima, kompozitorima ali svima nam je poznato da su mnogi od njih svoje živote završavali vrlo tragično. Često u teškim depresijama ili čak samoubistvom. U jogi, ogorman potencijal ovakvih duša se usmerava na pravi način i ne samo da ih čuva od depresije i apatije već ih dovodi do samospoznaje.  Razvijanjem pozitivne životne filozofije, kroz disciplinu tela i uma, otkrivanjem višeg smisla u svemu kroz kontemplaciju i meditaciju naša ljubav i saosećajnost srčane čakre postaju izvor našeg služenja, radosti i kreativnosti a ne patnje. Biti preosetljiv i saosećajan u ovakvom svetu bez razumevanja veoma je teško i izazovno. Kirtan je upravo praksa koja naše emocije i našu ljubav uzdiže na neke više, ne tako personalne nivoe. Najčešće se peva na sanskritu jer sanskrit je jedan vrlo specifičan jezik. Ako zamislimo jezik u kome svaka reč u sebi nosi toliko snažnu informaciju o onome što imenuje da možemo samo izgovaranjem ili slušanjem te reči da vidimo i osetimo u potpunosti  to što imenuje iako je to za nas recimo sasvim nov pojam, onda smo blizu da shvatimo koliko je velika moć sanskrita. Recimo da on poznaje simbole, ključeve za otključavanje naše svesnosti koja je zamagljena i da u njoj probudi sećanja na suštinu i sva znanja o jedinstvu i ljubavi koja duboko u sebi imamo. Upravo zato i bez razumevanja onoga što pevamo imamo mogućnost tako intenzivnog doživljaja. 

     Kada vodim kirtan meni nije tako važno iz koje je on tradicije. Svakako su mi neki bliži i jače rezoniraju sa mojim srcem, neki možda manje bliski ali mi sva ta raznolikost pruža doživljaj različitih nijansi božanskog, suštinskog, univerzalnog i apsolutnog, pruža mi mogućnost da ga sagledam iz različitih uglova i vidim različitim očima oslobađajući me svakog mog ličnog dogmatizma u koji bih mogla upasti. Ostavlja me otvorenom za direktno iskustvo ljubavi sa suštinom, stalno iznova novom i drugačijom. Sigurno da i ovaj put ima svoje stranputice kao i svaki drugi. Ne postoji nekakav recept za to biti na pravom putu osim da naša dela, ljudi kojima smo okruženi, okolnosti u kojima živimo najbolje govore o tome gde smo. Uzimati od raznih puteva pomalo zna da nas drži na površini ali isto tako zatvoriti se u jedan put takođe nas može držati na površini. Sve zavisi od naših motiva I svesnosti. Stupiti u kontakt sa sopstvenim vođstvom i dozvoliti sebi da smo vođeni je možda najsuptilnija i najvažnija nauka za svakog pojedinačno. Tada smo na jednom mestu taman koliko treba. Odlazimo iako se bojimo jer verujemo svom vođstvu. Ili naprotiv ostajemo iako se bojimo, takođe verujući svom vođstvu. Kada pogledam iza sebe, prosto je neverovatno na koji način su dolazili ljudi i iskustva u moj život baš onako kako je trebalo. Vidim i momente u kojima sam se opirala jer sam se bojala ali kako vreme odmiče taj strah je sve manji u odnosu na poverenje u moje vođstvo koje mi je dokazalo da sam bezbedna, čuvana i sigurna. Svako od nas ko na ovaj način prolazi kroz život ima svoju sopstvenu religiju. Poštujući druge znaće da se jednog dana svi srećemo na istom mestu. Negde osećam da je danas vreme slobode… Da danas shvatamo da svi putevi vode na istu destinaciju… Iako, kao što sam pomenula jesam verujuća,  vrlo sam osetljiva na svaku vrstu religijskog dogmatizma ili bilo kakvog rigidnog pripadanja nekoj organizaciji ili čak ideji.  Još pre puno godina, moj prvi učitelj je nagovestio da upravo dolazi vreme slobode. Vreme kada smo i svojim obrazovanjem i iskustvima došli do potrebe da suštinu spoznajemo kroz sebe. Kada je donekle, kako ja osećam, za mnoge prošlo vreme religije, organizacija i gurua i svoju istinu tražimo kroz sebe, spoznajući jedinstvo svih religija i puteva. One su potrebne do nekog stepena, one nas drže na pravom putu do nekog momenta ali onda dolazi vreme kada više ne osećamo da nas njihove ograde štite i čuvaju već da su naš zatvor.

     Otud je možda moj izbor joga koja kaže vera nije potrebna ali može biti od koristi. Koja je praktična nauka o samospoznaji i ima u sebi prostor i tehnike za svačiji senzibilitet. Kao što sam pomenula i meni i mnogima danas je važno razumevanje istine, naučni dokazi za nju. I na svu sreću, danas toga i ima puno. Kvantna fizika je dokazala ono što joga govori već hiljadama godina. Ali ona može samo da nam pomogne da bismo imali poverenja da se otvorimo ka doživljaju a za doživeti istinu potrebno je malo više od naučnih dokaza. U današnje vreme kako mnogi kažu, rad sa telom je od velike koristi, tehnike disanja bez kojih je gotovo nemoguće smiriti um i kirtan koji toliko snažno otvara srce da se um u njemu jednostavno rastopi. Osim predivnog iskustva bezuslovne ljubavi, devocije i razvijanja vere, kirtan ima mogućnost i da unapređuje naše odnose sa ljudima, partnerima i da pročišćava našu srčanu čakru. 

Povezani blogovi